ULOŽENI NOVAC POČINJE BRZO DA SE VRAĆA

U procesu modernizacije domaće ekonomije, veoma je korisno obratiti pažnju na iskustva zemalja koje su se susretale sa sličnim izazovima kao što su naši. Jedan od tih primera dolazi iz Irske, koja je kroz reforme uspešno unapredila svoju poljoprivrednu proizvodnju, posebno u sektoru proizvodnje šampinjona. Ovaj model može poslužiti kao koristan okvir za našu zemlju, koja se suočava sa sličnim potrebama za modernizacijom poljoprivredne proizvodnje.

U sedamdesetim godinama prošlog veka, Irska industrija šampinjona prošla je kroz fazu koja je bila slična onoj u kojoj se sada nalaze naši proizvođači. Veći deo proizvodnje bio je koncentrisan na manje objekte, što je postavljalo izazove u pogledu efikasnosti i održivosti. Sa dolaskom novih ekonomskih tokova, postalo je jasno da je nužna modernizacija proizvodnje. U tom periodu, irski proizvođači su uvideli da adaptacija postojećih objekata, u mnogim slučajevima, nije bila dovoljna da postignu optimalne uslove za proizvodnju. Tako su odlučili da se posvete izgradnji specijalizovanih objekata, koji bi omogućili bržu i efikasniju proizvodnju.

Rezultat tog pristupa bila je gradnja prvih plastenika za proizvodnju šampinjona, koji su danas osnovni objekti za gotovo 70% proizvodnje šampinjona u Irskoj. Ovi plastenici nisu samo omogućili brži rast proizvodnje, već su i značajno unapredili kvalitet samih proizvoda, jer su ispunjavali sve savremene tehničke standarde u pogledu grejanja, higijene i kontrole klimatskih uslova.

Irski model prepoznavali su i domaći proizvođači, koji su odlučili da implementiraju slične tehnologije. Na osnovu iskustava kolega iz stranih gajilišta i dobavljača opreme, ali i prilagođavajući konstrukcije domaćim uslovima i dostupnim materijalima, naši proizvođači su počeli graditi prve plastenike za proizvodnju šampinjona.

Za konstrukciju tih plastenika, korišćen je aluminijum, koji je izabran zbog svojih vrhunskih svojstava – dugotrajnosti i postojanosti. Iako je aluminijum skuplji materijal u poređenju sa običnim čelikom, njegove prednosti, poput lakoće održavanja i otpornosti na agresivne materijale koji se koriste u procesu proizvodnje, čine ovu investiciju opravdanom. Naime, plastenici za proizvodnju šampinjona moraju zadovoljiti stroge standarde higijene i dezinfekcije, a aluminijumska konstrukcija pruža dugoročnu stabilnost, dok čelik može biti podložan brzom propadanju zbog stalnog izlaganja vlagi i hemikalijama.

Plastenici za proizvodnju šampinjona izgrađeni su sa trostrukim slojem izolacije od mineralne vune, a slojevi su međusobno odvojeni folijama. Poslednja folija je neprovidna i čvrsto prijanja uz prednje i zadnje zidove plastenika. Ovi zidovi mogu biti izrađeni od panela, opeke ili drugih materijala koji obezbeđuju potrebnu čvrstinu i izdržljivost. Unutrašnje dimenzije plastenika su 3,5 metra u visinu i 7 metara u širinu, dok dužina plastenika može varirati između 14 i 33 metra, u zavisnosti od kapaciteta koji je potreban za proizvodnju. Na primer, plastenik sa površinom od 100 kvadratnih metara može obezbediti kapacitet od oko 11 tona komposta za uzgoj šampinjona, što je optimalna količina za dobar kvalitet proizvodnje.

S obzirom na to da proizvodnja šampinjona zahteva specifične uslove, plastenici se opremaju sa tri nivoa stalaza raspoređena u tri reda. Ovaj raspored omogućava najbolji odnos između ukupne zapremine prostora i gajene površine, što je ključni faktor za postizanje visokog kvaliteta proizvoda. Na osnovu ovog modela, domaći proizvođači mogu da postignu znatne uštede, kao i da obezbede stabilan i brz povrat investicije.

Za razliku od tradicionalnih objekata koji su korišćeni za proizvodnju šampinjona, kao što su skloništa, podrumski prostori i napuštene farme, plastenici omogućavaju brojne prednosti. Održavanje higijene postaje lakše, jer je konstrukcija plastenika specijalno dizajnirana tako da je jednostavno održavati čistoću, što je od esencijalne važnosti u ovoj industriji. Takođe, plastenici pružaju savršenu izolaciju, čime se štite od klimatskih promena, a unutrašnja temperatura se održava na optimalnom nivou za rast šampinjona. Kontrola uslova postaje jednostavna i efikasna, što direktno utiče na kvalitet i količinu proizvodnje.

Osim svih navedenih prednosti, objektivna prednost uvođenja ovakvog načina proizvodnje leži i u tome što je konstrukcija plastenika vrlo jednostavna i brza. Od trenutka početka radova na izgradnji do trenutka kada je proizvodnja spremna da počne, obično prođe vrlo kratak vremenski period. Ovaj brzi povratak na investiciju je od ključnog značaja, jer mnogi proizvođači suočavaju sa problemima u vezi sa obezbeđivanjem kapitala za ovakve projekte. Brzina koju plastenici omogućavaju u pogledu povratka uloženog novca čini ih idealnim rešenjem za investitore koji žele da brzo počnu sa proizvodnjom i ostvare profit.

Na kraju, kada se sve uzme u obzir, jasno je da je investicija u moderne plastenike za proizvodnju šampinjona ne samo praktična, već i ekonomski opravdana. Korišćenjem najnovijih tehnologija, optimalizacijom proizvodnih uslova i efikasnim korišćenjem prostora, domaći proizvođači mogu brzo da unaprede svoju proizvodnju, poboljšaju kvalitet proizvoda i obezbede stabilan povrat uloženog novca. Ovaj model, zasnovan na iskustvima iz Irske, svakako predstavlja odličan put za modernizaciju poljoprivrede u Srbiji.

Prehrambena industrija u Srbiji

Prehrambena industrija u Srbiji je tokom osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog veka bila u dobrom stanju. Iako nije bila među najrazvijenijim industrijama, uspela je da prati svetske trendove. U to vreme, većina prehrambenih preduzeća ostvarivala je stabilne i pozitivne finansijske rezultate. Proizvodi su imali dobar plasman kako na domaćem, tako i na inostranom tržištu. Ovaj sektor je beležio rast proizvodnje, spoljnotrgovinski suficit, a veoma retko su se javljali gubici ili smanjenje proizvodnje.

Međutim, raspad bivše Jugoslavije, zajedno sa pogoršanjem političke i ekonomske situacije, doveo je do stagnacije u privredi, a ubrzo i do njenog nazadovanja. Mnoge industrije, pa tako i prehrambena, suočile su se sa ozbiljnim problemima. Sankcije koje su bile uvedene našoj zemlji tokom devedesetih prouzrokovale su pad proizvodnje, dok su finansijski rezultati postali konstantno loši. Dobar deo tržišta, posebno u bivšim jugoslovenskim republikama, bio je izgubljen, a pristup robnim i finansijskim tržištima razvijenih zemalja bio je gotovo onemogućen. Ove okolnosti otežale su rast i razvoj srpske privrede u celini.

U isto vreme, počeo je tranzicioni proces koji je imao za cilj izgradnju tržišnog modela privređivanja, odnosno prelazak sa netržišnog sistema na efikasan i konkurentan tržišni sistem. Iako su pozitivni efekti ovog procesa u početku bili slabo vidljivi, vremenom je došlo do boljeg iskorišćenja kapaciteta, rasta obima proizvodnje, obnavljanja tehnologije, osvajanja novih tržišta i rasta suficita u spoljnotrgovinskoj razmeni. Takođe, povećale su se i plate zaposlenih u prehrambenoj industriji, ali realno gledano, pozitivni efekti vlasničke transformacije još uvek nisu u potpunosti došli do izražaja. Ipak, postepeno dolazi do poboljšanja i realno se očekuje da će ti efekti biti još izraženiji u narednom periodu.

Danas, prehrambena industrija čini oko 20% društvenog proizvoda Srbije, što znači da je od ključne važnosti rešavanje problema u poslovanju ove grane. Preduzimaju se brojne mere ekonomske politike koje bi trebalo da poboljšaju položaj preduzeća iz agroindustrijskog sektora. Među njima su oslobađanje od poreza, otpisivanje dela duga, subvencionisanje izvoza, premije, regresi i nešto povoljniji krediti. Ovo su sve olakšice koje pomažu prehrambenim preduzećima da prevaziđu teške uslove poslovanja, ali i dalje nije dovoljno da bi preduzeća bila potpuno konkurentna na međunarodnom tržištu.

Naša preduzeća su ponovo dobila priliku da pristupe tržištima razvijenih zemalja, ali povratak ide dosta sporo. Iako su ta tržišta ponovo otvorena, srpske firme se i dalje bore sa veoma jakom konkurencijom, koja im često ne ostavlja mnogo prostora. Ipak, to ne znači da je situacija beznadežna. Preduzeća se postepeno vraćaju na tržišta bivših jugoslovenskih republika, ali kako bi postigla veći uspeh na globalnom tržištu, moraju se suočiti s nekoliko izazova.

Jedan od ključnih faktora za povećanje konkurentnosti naših prehrambenih preduzeća je promjena njihove proizvodne, organizacione i finansijske strukture. To podrazumeva modernizaciju i automatizaciju proizvodnih procesa, što bi trebalo da poveća efikasnost i smanji troškove. Pored toga, potrebno je unaprediti asortiman proizvoda kako bi bio konkurentniji na tržištu. U tom smislu, od velike je važnosti pojačati marketinške aktivnosti i raditi na brendiranju proizvoda, kako bi se povećala njihova prepoznatljivost i potražnja. Takođe, još jedan ključan faktor je kvalitetan menadžment, koji mora da ima jasnu strategiju za opstanak i rast na konkurentnom tržištu.

Još jedan važan segment je razvoj čvrstih dugoročnih ugovornih odnosa između prehrambene industrije i primarnih proizvođača. Kvalitetna saradnja sa poljoprivrednicima, koji snabdevaju preduzeća sirovinama, od presudnog je značaja. To podrazumeva stabilnost snabdevanja, poštovanje ugovora, ali i obezbeđivanje kvalitetnih sirovina po konkurentnim cenama. Ovaj model saradnje trebalo bi da omogući stabilnost u proizvodnji, a samim tim i veće prihode i stabilnost preduzeća.

Krajnji cilj ovih promena i prilagođavanja je poboljšanje finansijskih rezultata, kako na nivou pojedinih preduzeća, tako i na nivou cele prehrambene industrije. Samo kroz efikasno poslovanje i konkurentnost na tržištu, srpska prehrambena industrija može da bude nosilac razvoja, ne samo na domaćem tržištu, već i na međunarodnom.

Bez obzira na sve izazove, postoji realna šansa da prehrambena industrija Srbije ponovo postane konkurentna na globalnom tržištu. To zahteva ulogu svih relevantnih aktera, od preduzetnika i menadžmenta, preko države, pa sve do samih potrošača, koji treba da prepoznaju kvalitet domaćih proizvoda. Samo zajedničkim naporima može se ostvariti dugoročni uspeh i postaviti temelji za održivi razvoj ove važne grane privrede.

Preduzeća iz oblasti agroindustrijskog kompleksa

Preduzeća iz oblasti agroindustrijskog kompleksa, kao i cele privrede, u prethodnih petnaest godina poslovala su u vrlo nepovoljnim uslovima. Raznim vidovima formalnih i neformalnih sankcija našim preduzećima je sve do 2000. godine bio skoro onemogućen pristup robnim i finansijskim tržištima razvijenih zemalja. Time je znatno otežana nabavka neophodnih repromaterijala, plasman proizvoda, usvajanje novih znanja i tehnologija, kao i pribavljanje kapitala za potrebe investicija i tekućeg finansiranja proizvodnje. Kada se tome doda neravnopravan položaj u primarnoj raspodeli, hiperinflacija, netržišni uslovi poslovanja i često loše upravljnje, ne iznenađuje podatak da je najveći broj preduzeća iz ove oblasti skoro potpuno devastiran u tehološkom i finansijskom pogledu.

Nakon toga nastupa period postepenog otvaranja naše zemlje, čime se počinju stvarati osnovni preduslovi za oporavak, koji međutim, ne ide ni brzo ni lako. Proces vlasničke transformacije preduzeća iz agrosektora se intenzivira i sada je već uglavnom priveden kraju. Privatizaciju treba da prati transformacija svih segmenata poslovnog procesa u preduzećima (proizvodno-tehnološki, finansijski, tržišni, kadrovski, upravljački i dr.), što zajedno treba da rezultira ukupnim razvojem preduzeća. Transformacija agrosektora je već dala izvesne pozitivne efekte, koji se najbolje ogledaju u značajnom i stalno rastućem suficitu u spoljnotrgovinskoj razmeni. Rezultati su, međutim, još uvek daleko ne samo od očekivanih, već i realno mogućih, a pojavili su se i brojni negativni efekti tranzicije. Dodatna otežavajuća okolnost je sužavanje domaćeg tržišta raspadom bivše zemlje, kao i gubitak stranih tržišta, koja se teško ponovo osvajaju. Istovremeno je došlo do otvaranja domaćeg tržišta, što je rezultiralo povećanim uvozom poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda.

Budući da prehrambena industrija i poljoprivredna proizvodnja daju oko 40% društvenog proizvoda privrede Republike Srbije, to je rešavanje problema u poslovanju preduzeća iz ove oblasti veoma značajno. Mere ekonomske politike, koje se preduzimaju u cilju poboljšanja uslova daju osetne, ali još uvek nedovoljne rezultate. Poljoprivreda i prehrambena industrija zahtevaju nove, brojnije i po iznosu značajnije olakšice i subvencije. I pored značajnih napora koji se poslednjih godina preduzimaju na planu subvencionisanja poljoprivredne proizvodnje, u bliskoj budućnosti nije realno očekivati ozbiljnije podizanje nivoa ovih davanja. Ukupni nivo razvijenosti domaće privrede to jednostavno ne dozvoljava, a fondovi EU su nam još uvek nedostupni u značajnijem obimu.

Preduzeća iz agroindustrijskog kompleksa se susreću sa ozbiljnim problemima i po pitanju finansiranja. Usled loše akumulativne i reproduktivne sposobnosti javlja se povećana potreba za kreditima, koji su i dalje vrlo nepovoljni. Kreditno-monetarna politika ne uvažava dovoljno specifičnosti ove grane proizvodnje, a olakšice koje se pružaju putem razvojnih, garancijskih i drugih sličnih fondova, koristi još uvek relativno mali broj privrednih subjekata.

Ohrabruje trend permanentnog i veoma značajnog povećanja broja privrednih subjekata u agrosektoru, naročito u domenu prehrambene industrije. Radi se uglavnom o malim i srednjim preduzećima, koja nastoje da popune slobodan prostor nastao smanjenejm aktivnosti velikih proizvodnih sistema. Ova preduzeća se pokazuju kao vrlo fleksibilna, dinamična i efikasna u osvajanju novih proizvodnih programa, tehnologija i tržišta. Nema sumnji da će ona u budućnosti biti osnovni nosioci razvoja ove privredne grane.